ne odlazi
ti si savršen izgovor za sve što se ćuti
za ono van jezika
za ono van jezika
što nema riječi
samo značenja
ono nešto slično vjetru i magli…
nešto poput naježene kože
samo značenja
ono nešto slično vjetru i magli…
nešto poput naježene kože
suludih metafora
i jezivog daha elipsi…
ne odlazi….
nešto između kože i krvi
tvoja tkiva razmnožava
ne odlazi…
ovaj rez u kostima
i jezivog daha elipsi…
ne odlazi….
nešto između kože i krvi
tvoja tkiva razmnožava
ne odlazi…
ovaj rez u kostima
raspeće oplakuje
priđi ovim zbunjenim stopalima
neko tvoje otiske
neko tvoje otiske
prednjim režnjem osluškuje
neko sasvim običan
neko sasvim običan
i lijen za nedovršene
neko pomalo stidan od palanke
i ponosan na hrabrost nepismenih
ne odlazi…
u jednoj priči
neko pomalo stidan od palanke
i ponosan na hrabrost nepismenih
ne odlazi…
u jednoj priči
pod lijevom lopaticom
rastu nevaljali likovi Bukovskog….
oni su me naučili da volim
rastu nevaljali likovi Bukovskog….
oni su me naučili da volim
riječi
od riječi sve potiče i u nju se vraća
kao bijela soba,
gajtani od srme za tvoju dolamu...
kao tvrdoglava požuda prstiju,
koji svrbe, bole i peckaju,
prsti koji traže vrh mjesečeve planine
da se sunovrate
u riječ
u dodir
u ples
u granice zavičaja
koji se sada jeftino prodaje
a ti ostaješ i go i bos
posuđen priboru za pisanje
zaraženim metaforama,
napamet naučenim slikama
ljudi, bogova
i jalove gospode
od riječi sve potiče i u nju se vraća
kao suvi poštanski žig
u kojem se tek toliko da zaboli
nazire tvoj viteški torzo
i par slomljenih rebara...
kome trebaju riječi?
prva
pjesma za Antonin osmijeh
Ne krivi sebe malena,
reklame nude čelične četke
za dugokose vile i poročne
muževe...
Nude i kreme za oblaganje pravog lica,
Nude i kreme za oblaganje pravog lica,
gelove za stopala beskućnika,
note za polifone parole,
hranu za izgladnjele lutalice,
besplatne brošure za dresiranje
viška znanja,
bespovratne kredite za kupovinu
knjiga...
narandžaste prsluke za imigrante...
bodljikavu žicu za njihovu djecu,
nove gumene logore za žrtve istine.
..
Ne krivi sebe malena,
Ne krivi sebe malena,
sve ćeš to jeftinije platiti od
mene...
i zaspaćeš na nečijoj površini
tek kada se oni koji govore
postide svoje gluposti i zla...
do tada sanjaj malena
do tada sanjaj malena
one vijugave staze djetinjstva
koje ljekari propisuju
isključivo na recepciji hotela u
Virpazaru...
ne znam zbog čega baš tamo...
možda zbog one noći u kojoj sam se borio
ne znam zbog čega baš tamo...
možda zbog one noći u kojoj sam se borio
da te dostojno oživim,
opjevam i zauvijek ostavim...
nekim drugim bićima,
nekim drugim bićima,
otpornijim na granice, svice i
žice...
crveni fenjeri
Ne razmazuj moje otiske
tankim slojevima vjetra…
ne mjeri dvostrukim dužinama
eho crvenih fenjera i zida…
rukama s ukusom sirove zemlje
umotaj slova besmrtna
da do kraja budem neposlušna,
bestidna i samo tebi posvećena…
ne
remeti sudbinu sjenke i svetilišta
osjećam pomjeranje tišine
i krvotok kako prokišnjava…
ćuti dok te bezimeno razmnožavaju
mrtvi pjesnici i glumci…
ne izvodi me u pola pjesme
dok namještam raščupanu kosu
i oplakujem smrt
pokojnog
Matije Paskala...
napravi
barem mali prolaz
između
mita i mimike
da
odzvanja iza rešetaka…
Foto Z. Šapurić
Ana
Pejović je rođena u Nikšiću
11.09.1973.godine. Osnovnu školu, gimnaziju i fakultet srpskohrvatskog jezika i
južnoslovenskih književnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću,
gdje je i magistrirala na odsjeku za crnogorski jezik i književnost s temom “Crnogorski hronotop u romanima Milovana Đilasa
Besudna zemlja i Crna Gora. Učesnik je velikog broja domaćih, regionalnih i
internacionalnih naučnih skupova, kao i velikog broja književnih i pjesničkih
manifestacija. Organizator je i inicijator obnavljanja XVII i XVIII Nikšićkih književnih susreta. Objavila
je zbirke poezije: Poetika apsurda, Hod olovnih vojnika i Ne diraj moje krugove. Dobitnik je
nagrade Zaloga, i Mirko Banjević. Nauka i umjetnost su njeno jedino oružje u borbi protiv okrutnosti bivstvovanja.
Poezija uvodi red u njenu dušu, disciplinuje i kontroliše
podivljale emocije, odbija protok vremena, polaže istinu na pijedestal
trajanja, burno reaguje na laž i ljudsku glupost, postaje svirepi borac protiv
licemjerja i palanačke svijesti. Pisanjem se brani od površnosti i loše glume
umišljenih intelektualaca. Poezija je njen život pretvorila u ludačku odu
radosti.