Poezija, Ana Pejović

ne odlazi

ti si savršen izgovor za sve što se ćuti
za ono van jezika

što nema riječi
samo značenja
ono nešto slično vjetru i magli…
nešto poput naježene kože

suludih metafora
i jezivog daha elipsi…
ne odlazi….
nešto između kože i krvi
tvoja tkiva razmnožava
ne odlazi…
ovaj rez u kostima

raspeće oplakuje

priđi ovim zbunjenim stopalima
neko tvoje otiske

prednjim režnjem osluškuje
neko sasvim običan

i lijen za nedovršene
neko pomalo stidan od palanke
i ponosan na hrabrost nepismenih
ne odlazi…
u jednoj priči

pod lijevom lopaticom
rastu nevaljali likovi Bukovskog….
oni su me naučili da volim

riječi

od riječi sve potiče i u nju se vraća

kao bijela soba,

gajtani od srme za tvoju dolamu...

kao tvrdoglava požuda prstiju,

koji svrbe, bole i peckaju,

prsti koji traže vrh mjesečeve planine

da se sunovrate

u riječ

u dodir

u ples

u granice zavičaja

koji se sada jeftino prodaje

a ti ostaješ i go i bos

posuđen priboru za pisanje

zaraženim metaforama,

napamet naučenim slikama

ljudi, bogova

i jalove gospode

od riječi sve potiče i u nju se vraća

kao suvi poštanski žig

u kojem se tek toliko da zaboli

nazire tvoj viteški torzo

i par slomljenih rebara...

kome trebaju riječi?

prva pjesma za Antonin osmijeh

Ne krivi sebe malena,

reklame nude čelične četke

za dugokose vile i poročne muževe...
Nude i kreme za oblaganje pravog lica,

gelove za stopala beskućnika,

note za polifone parole,

hranu za izgladnjele lutalice,

besplatne brošure za dresiranje viška znanja,

bespovratne kredite za kupovinu knjiga...

narandžaste prsluke za imigrante...

bodljikavu žicu za njihovu djecu,

nove gumene logore za žrtve istine. ..
Ne krivi sebe malena,

sve ćeš to jeftinije platiti od mene...

i zaspaćeš na nečijoj površini

tek kada se oni koji govore

postide svoje gluposti i zla...
do tada sanjaj malena

one vijugave staze djetinjstva

koje ljekari propisuju

isključivo na recepciji hotela u Virpazaru...
ne znam zbog čega baš tamo...
možda zbog one noći u kojoj sam se borio

da te dostojno oživim,

opjevam i zauvijek ostavim...
nekim drugim bićima,

otpornijim na granice, svice i žice...

crveni fenjeri

Ne razmazuj moje otiske

tankim slojevima vjetra…

ne mjeri dvostrukim dužinama

eho crvenih fenjera i zida…

rukama s ukusom sirove zemlje

umotaj slova besmrtna

da do kraja budem neposlušna,

bestidna i samo tebi posvećena…

ne remeti sudbinu sjenke i svetilišta

osjećam pomjeranje tišine

i krvotok kako prokišnjava…

ćuti dok te bezimeno razmnožavaju

mrtvi pjesnici i glumci…

ne izvodi me u pola pjesme

dok namještam raščupanu kosu

i oplakujem smrt

pokojnog Matije Paskala...

napravi barem mali prolaz

između mita i mimike

da odzvanja iza rešetaka…

Foto Z. Šapurić

Ana Pejović je rođena u Nikšiću 11.09.1973.godine. Osnovnu školu, gimnaziju i fakultet srpskohrvatskog jezika i južnoslovenskih književnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, gdje je i magistrirala na odsjeku za crnogorski jezik i književnost s temom  “Crnogorski hronotop u romanima Milovana Đilasa Besudna zemlja i Crna Gora. Učesnik je velikog broja domaćih, regionalnih i internacionalnih naučnih skupova, kao i velikog broja književnih i pjesničkih manifestacija. Organizator je i inicijator obnavljanja XVII i XVIII Nikšićkih književnih susreta. Objavila je zbirke poezije: Poetika apsurda, Hod olovnih vojnika i Ne diraj moje krugove. Dobitnik je nagrade Zaloga, i Mirko Banjević. Nauka i umjetnost su njeno jedino oružje u borbi protiv okrutnosti bivstvovanja. Poezija uvodi red u njenu dušu, disciplinuje i kontroliše podivljale emocije, odbija protok vremena, polaže istinu na pijedestal trajanja, burno reaguje na laž i ljudsku glupost, postaje svirepi borac protiv licemjerja i palanačke svijesti. Pisanjem se brani od površnosti i loše glume umišljenih intelektualaca. Poezija je njen život pretvorila u ludačku odu radosti.